OPĆINA SIRAČ

sirac.hr

O NOŠENJU NOŠNJI U SIRAČU 
 

Kad se danas kaže "siračka narodna nošnja", podrazumijeva se nošnja Hrvata koji su iz Like došli u Sirač krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća. Za razliku od ostalih što su kasnije dolazili, njih su zvali "pauri" pa je i nošnja zvana "paurska". Tijekom vremena neki dijelovi su promijenjeni, no glavne osobine ostaju.
 
Što se tiče vremena nošenja tih nošnji, može se reći da su ih još oko I. svjetskog rata nosili svi pauri, i to "za svaki dan i svecem", tj. nedjeljom ili u nekoj drugoj svečanoj prigodi. Nakon toga, a posebno kad je 1921. godine počela raditi Pilana Croatia, nošnje postaju sve ugroženije.
 
Dva su osnovna razloga. Na prvom mjestu - to je upitna praktičnost. Kamenolomi proširuju proizvodnju, primaju radnike, u šumama se također moglo zaposliti. Nošnja je sasvim neprikladna za te radne uvjete i krojem i svojom bijelom bojom. U Pilani su, pak, propisani uvjeti o radnoj odjeći, posebno o onoj ženskoj.  Obvezni su "fertuni" točno određenog kroja. Snalazeći se u tim situacijama, pauri (i muškarci i žene) oko kuće i u polju počinju koristiti takvu odjeću. Drugi je razlog moda i nastojanje da se pri zabavljanju "stope" s ostalima. Građanska odjeća je privlačnija, posebno za mlade. Širio se društveni ples. Na seoskim zabavama plesalo se valcer, polka, kasnije "šimi". Odjeveni u narodne nošnje, pauri su osjećali da ne pripadaju tim situacijama, dapače, izazivali su podsmjeh kod ostalih. Pojava gramofona u najbogatijim obiteljima i muzičkog automata u Reichlovoj gostionici samo su sve prethodno još više naglašavali. Tako se dogodilo da su nošnje u Siraču izgubile bitku s građanskom odjećom dvadesetak godina ranije nego u ostalim paurskim selima u okolici (Badljevina, Obrijež, Prekopakra). Na mladima ih se pred II. svjetski rat moglo vidjeti samo u crkvi, u kolu oko crkve, i to često na djevojkama i mladim ženama iz bogatih građanskih obitelji. Njima je to bilo zanimljivo, a  svraćale su i pozornost na sebe. Također su nošnje još živjele i na pozornici u nastupima Hrvatskog kulturnog društva Napredak dok je ono djelovalo. Stariji, i muškarci i žene, i dalje su ih nosili, no kako su oni umirali, "umirale" su i nošnje. Posljednje su nestale sa siračkih ulica oko 1960. godine. Ostalo je sjećanje da je u nošnji posljednja viđana Jula Šafar.
 
1979. godine su Kulturno-umjetničko društvo Kamen i Osnovna škola pokrenuli obnavljanje tih nošnji. To je nastavljeno 2002. i 2003. godine kada je ponovo počeo raditi KUD. Danas se u Siraču može bez problema odjenuti pedeset i više osoba u paurske nošnje.

 

 

 

MUŠKA NOŠNJA

Košulja

Duga je do pedalj-dva iznad koljena. Ovratnik (kolijer) i orukavlje (kolijerčić) vezeni su bijelim vezom, gusto, cijelom površinom. Tako su postali čvršći, duže se nije izderalo mada su bili posebno izloženi prljanju, a onda i "rifljanju" pri pranju. Za naše košulje karakteristične su "ruske kragne". Prsa košulje ukrašava "hekla", pravokutni komad čipke. Oko nje su prišivene ukrasne plave puce. Na žalbenoj košulji puce su crne. Košulja završava prišivenom rukom  naheklanom čipkom. Često je čipka "na cakne". Kod svečanih nošnji pazilo se da čipka bude "deblja" (7-8 cm) i da je istog motiva kao i na gaćama.

Gaće 

To su platnene hlače širokih nogavica. U gornji presavijeni rub gaća uvuče se svitnjak za vezanje (uska pamučna traka). I gaće na dnu imaju čipku, a posebno svečane, "bogate", ukrašene su još jednom ili dvjema "ažurama" ili pak ušivenom čipkom.

Prsluk

Izrađen je od crne debele tkanine "štofa" (čoja), ukrašen  sjajnom dugmadi, crnim končanim vrpcama i sitnim crvenim ili zelenim aplikacijama. Nisu ga radili kod kuće.

Pojas

Tkale su ga same žene kod kuće. Širok je 7 - 8 cm. Gledajući iz daljega, crvene je boje, ali ima i žućkaste, zelenkaste ili smeđkaste pruge po dužini. Momački pojas je ukrašen trima šarenim grudama što vise ispod prsluka po sredini. Za posebne prigode, grude su crven - bijelo - plave. Oženjeni muškarci nisu nosili taj ukras.

Aljinac

Aljinac je kratka bijela jakna od valjanog sukna, ukrašena crvenim i tamnoplavim vrpcama i aplikacijama.

Aljina

Taj dugački crni ili tamnosmeđi ogrtač izrađen je od valjanog sukna. Također je ukrašen poput aljinca. Aljinac i aljinu kupovali su u Pakracu "kod suknara" i bili su dosta skupi pa se to i nasljeđivalo.

Kožun

Napravljen je od ovčjeg krzna. Radili su ga sami tako da su muški najprije uštavili ovčje runo, a žene zatim skrojile i šilom sa špagom "sašile". Kožun su nosili da krzno bude s unutrašnje strane ili okrenuto prema van, već prema vremenu.

Šešir

Obvezno su ga nosili oženjeni muškarci, momci: kako-koji. U posebnim prigodama ukrašavali su ga crven -bijelo - plavom vrpcom, inače je vrpca obično bila crna.

Opanci

Crni su ili smeđi. Kupovani su kod opančara.

Čarape

Pletene su od vune uzorkom "dva pravo, dva krivo" bez posebnih ukrasa (pletenica).

Drvene papuče

Obuća "za svaki dan". Donji dio izrađen je od vrbe ili johe, a s gornje strane je koža. Zimi su nosili i drvene klompe.

Torba i torbak

Torba je obično načinjena od komada tkanine poput one za šarenicu ili pak od obične grube konopljine tkanine za vreće.

Torbak je kožna torba na poklopac. Kupovali su ga na vašaru. I torbu i torbak nosili su "preko ramena". Uobičajeni rekviziti u njima su škljoca (poseban mali nožić na zaklapanje s drvenom, okruglom, išaranom drškom) i "komad špage". Pušač je imao i "duvankesu" od svinjskog mjehura s domaćim izrezanim duhanom od kojeg je sam motao cigarete ili gnječio u lulu načinjenu od bazgove grančice i hrastove šišarke.

Tikva za rakiju

Domaćica ju je u vrtu uzgojila zajedno s "cukovima". Kad su izvadili sjemenke, u tikvi su nosili rakiju, a cuk je služio da iz bureta "izvade" rakiju ili vino. Za svečanije prigode  (svatovi, krstitke) tikvu su šarali.

 

ŽENSKA NOŠNJA

Oplećak

Gornji dio nošnje. Šije se od po 4 cijele pole platna: za prednjicu, leđa i rukave. Dijelovi moraju biti određeni već kod tkanja jer se uzorak crvenog veza ivera "na tari". Oplećak je "opheklan" oko vratnog izreza, na rukavima i oko veza na prsima, također crvenim koncem uzorkom zupčića. Preko šava gdje je rukav "nacigan" izvezena je pruga crvenim koncem, bodom "vjenčića". Umjesto toga ponekad je prišivana uska crvena traka. Ako vez nije iveran, vezlo se rukom oponašajući iveranje. Nije bio cijenjen nadomjestak veza križićima. Smatralo se da su to radile žene koje nisu znale iverati. (A to i nije bilo lako, zahtjevno je i komplicirano.)

Skute

To je suknja šivana od 4 pole platna "za odostraga", složene "na faldice" i jedna pola za prednjicu, glatko. Preko te prednjice doći će pregača. Na dnu skuta iveran je manji uzorak crvenim koncem i  "opheklane" su istim bodom kao oplećak. Poslije pranja skute treba šnitati. ( O tome će biti u poglavlju o održavanju nošnje.)

Pregača

Tkana je od domaće vune. Opredenu vunu nosili su u Pakrac "farbaru" (Šolti)  na bojanje. Pregača je u cjelini tamnocrvene do crnocrvene boje sa šarama - uzorcima koji se također iveraju. Tkanina za pregaču podsjeća na tkaninu za šarenicu.  Oko otkanog komada platna treba naokolo uraditi "rese", ukras od raznobojnih hrpica vune. Na gornjoj strani prišiju se vrpce od vune za vezanje pregače. Vrlo rano takva je pregača zamjenjivana "fertunom" od bijelog platna (od kakvog je nošnja) ukrašenog utkanim prugama po dužini.  Činilo im se da su u tako sasvim bijeloj nošnji "finije dotjerane", sličnije  "gospođama" i ženama obrtnika i činovnika. Nije, međutim, zanemariv ni razlog što je bilo vrlo teško i komplicirano tkati pregaču. Mnoge žene to nisu  znale raditi. Pri kraju razdoblja nošenja nošnji pregaču ili fertun od otkanog platna zamjenjivali su fertunom od kupljene svile.

Pojas

Isti je kao muški, samo je nešto uži, 6-7 cm. Na mjestu bokova prišivena je po jedna veća gruda, a može se staviti i dvije ili tri manje.

Kožun

Spada u dijelove nošnje koji su se nosili samo u određeno doba, kad je hladnije.

Ovčji kožun

Kao i muški, samo je za ženski obično birano janjeće runo.

Aljina

Ista je kao i kod muške nošnje.

Čarape

Pletene su od vune, konopljine ili lanene pređe, ili od pamučnog prediva. Na  onima za svečanu prigodu, redovito su uzorci. Pod koljenom su vezane uzicom s bijelim grudama.

Opanci i drvene papuče

Isto kao kod muških.

Poculjica

Neka vrsta kape. Nosi se samostalno ili ispod peče. Vezena je sitnim uzorkom tako da on prekriva cijelu površinu i još ukrašena grudama i crvenim vrpcama za vezanje. Naprijed je karakteristična bijela čipka prišivena na crvenu tkaninu. Na onima za svakodnevnu uporabu vez je krupniji i manje kompliciran.

Peča

To je veliki rubac za glavu izrađen od domaćeg platna. Ukrašena je nekom kompliciranijom "ažurom" ("kračak") i bijelom sasvim tankom čipkom. Umjesto čipke, ponekad su izvlačile niti na rubovima pa pravile resice. "Na ćošku koji dođe na leđa" izvezen je bijelim koncem neki od karakterističnih uzoraka. Peču je dobivala udana žena na svadbi u pola noći. Pri tom činu pjevali su posebnu pjesmu i darivali mladu. Peča je, dakle, obilježje udate žene. Prvo vrijeme poslije udaje bila je  njeno svakodnevno oglavlje. Kasnije ju je nosila samo za svečane prigode (u crkvu, na sprovod, na svadbu), a pri radu i u običnim situacijama na glavi su nosile manje marame ukrašene s malo crvenog veza ili bijelom čipkicom. Stare žene su obvezno nosile peču.  Ona se veže na poseban način.  Postoji i sjećanje da su pečom pokrivale kolijevku.

Način i redoslijed oblačenja

Najprije se obuvaju čarape i opanci. Zatim je na redu oplećak, pa skute. Oplećak se ugura unutra i skute se jako stegnu. Pregaču treba vrlo pažljivo namjestiti da pokrije prednjicu skuta i početak šnitana dijela sa svake strane pregače. Čipkica  prednjice skuta treba viriti ispod pregače. Poslije pregače stavlja se pojas. Treba ga dobro zategnuti, paziti da grude dođu na bokove i sve učvrstiti "zihericom" - sigurnosnom iglom.

Uređenje oglavlja

Žensku djecu nisu šišali pa su već i manje djevojčice imale dugu kosu. I djevojke i žene kosu su razdjeljkom podijelile po sredini i vrlo čvrsto splele dvije pletenice "u visini uha" s upletenim vrpcama od crvene vune.

U svečanijim prigodama pletenice su omatale oko glave, ali tako da one dođu sasvim na vrh tjemena da bi prednji dio s razdjeljkom došao do izražaja i da kosa stane u poculjicu. Žene su mogle začešljati kosu prema natrag i bez razdjeljka pa splesti u jednu ili dvije pletenice i na zatiljku smotati "kolo" učvršćeno "harnadlima" (vrsta ukosnice, špangice).

U pravilu: glavu su pokrivale samo udane žene. To je bio već vanjski znak koja više nije djevojka. Peča se veže naprijed i to na poseban način da se dobije "špic" iznad čela. Ako je bilo vruće, odvezale  bi peču ispod brade i taj razvezani dio složile na tjemenu. Manje marame su vezane odostraga, "ispod ćoška" ili "stisnuto odozgora". U crkvu, svatove i druge svečane prigode i te marame moralo se vezati naprijed.

 Ukrasi

- Kajica - ogrlica uz vrat sačinjena od sitnih crnih i bijelih zrnaca nanizanih u uzorak sličan onome na nošnji. Umjesto crnih katkad su nizale tamnoplave ili plave.

- Struke - ogrlica nanizana od crvenih krupnijih zrna, obično je smotana u dva-tri kruga.

- Peškir - udane žene su u svečanim prigodama držale preko ruke ukrasni peškir, najčešće otkan i iveran za tu posebnu namjenu.

- "Novčanik" od svinjskog mjehura - od manjeg svinjskog mjehura načinjena je vrećica, ukrašena koncem, pri vrhu stegnuta da se može objesiti. Žene, i djevojke i udane, nosile su je obično oko vrata ("u njedrima"). U nju su stavljale novac ili neke druge, za njih, vrijedne sitnice (prsten, ljubavno pismo,..).


(Broj pregleda: 4021)